Bentley

Bliži se kraj juna ili lipnja, meseca koji ove 2010 godine ima pomalo neuravnotežene skove i padove temperature.
Poslije vala hladnoća koje su izjednačile ljeto na sjevernoj polulopti i zimu na južnoj došle su konačno temperature po kojima čovijek dobije volju da prošeta, izloži tijelo suncu ili naprosto u hladu popije hladno pivo. Moja supruga i ja iskoristili smo prekrasan dan za posjetu Sloveniji tj. Bledu. Na ulasku u Sloveniju vidjeli smo kako velikim slovima piše: „Slovenija, oaza mira“. Lijep slogan koji čovjeku poveća očekivanja. I stvarno Bled je prekrasno turističko mjesto, već pomalo zahvaćeno valom komercijalnog turizma. Hrana je kao i svugdje polugotova pa se već poslije petnasetak minuta puši iz tanjura. Pivo je još uvijek jako dobro, sunce toplo, a grad krcat turistima. Cijene? O njima bolje da ne govorim. Pitam se kako normalni Slovenac vezuje kraj s krajem. Teško. Reče mi jedna recepcionerka. Nekada je bilo bolje dok je bila Jugoslavija. Nije bilo toliko razlike u plaćama i toliko nesigurnosti kad je posao u pitanju. Ipak , moja supruga i ja nismo sitničari pa jedemo što nas volja, a kad plaćamo obavezno zaokružim račun. Otići na Bled i ne pojesti kremšnite je isto kao otići u Rim i ne vidjeti papu. Dakle na našem stolu su bile obavezne rezine i produžena crna. Terasa u debelom hladu, ispred nas pogled na Bledsko jezero s bijelim jedrilicama, plavo nebo i iz zvučnika ugodna muzika, domaća .
Pored samog restorana prolazi cesta po kojoj se kreću automobili. Kad prođe neki auto to se toliko ni nečuje pa ni ne smeta previše, ali kad projuri Kavasaki, Honda ili BMW motor pa još doda gas da svi vide ergelu konja na dva kotača pod guzicom, tad od oaze mira ostaje samo mrtvo slovo na reklami. Dok kometiramo, zaglušujuću buku motora po cesti se vuče skoro lijeno jedna lađa na kotačima. Bentley cabriolet. Moram priznati da takve automobile ne viđam ni u Austriji. Kako uvijek , ne znam zbog čega, pogledam tablice, tako sam i sada bacio pogled ka donjem dijelu prekrasne crne limuzine.
Vidim švicarske su. Iz Ženeve.
„Evo švicarskih buržuja“, rekoh ženi. Auto je zaista nečujno klizio po bledskom kolniku. U autu primjetih čovjeka na zadnjem sjedalu koji raširio kartu dajući valjda šoferu uputstva gdje treba voziti. Zar nema „navi“? O.K. vjerojatno je to kalsični tip pa voli da izgleda autentično a ne hytech. Pored njega djevojka ili malo veća djevojčica, to mi je bilo teško procijeniti jer je imala velike sunčane naočale. Do njih još jednio dijete, ali bez naočala . Ono što je privuklo moju pažnju bio je vozač. U prvi mah sam i pomislio da svaki vlasnik takvog vozila ima svog vozača. Ali ovaj vozač je je izgledao drugačije. Prepozano sam ga, iako ga nikad prije nisam vidio. Uzdignute brade , ili bolje rečeno nosa koji para oblake, crne zalizane kose koja se prema krajevima pomalo frčkala , i pomalo bijelo prošaranim zulufima. Iako je imao držanje profesionalnog vozača, ipak sam bio siguran da on to više nije. Bio je to glavom i bradom „naš“ Luka Rajić. Čovjek koji spada u Švicarskoj u top 1000 po bogatstvu s tendencijim proboja ka vrhu topliste. Čovjek koji je od šofera postao milioner i ostvario svoj „ američki san“ u Hrvatskoj. Sad polako osvaja i Švicarsku i tko zna gdje će mu biti kraj. Pa tko onda kaže da i Hrvati nemaju svoje junake koji su svoje snove pretvorili u stvarnost, a da nisu morali zbog toga otići u Ameriku. Luka je imao svog ujaka Frenkija koji je iz Amerike donio silno bogarstvo i njemu kao i još jednom dijelu „ obitelji“ omogućio da se danas mogu voziti u Bentleyima, Rolls Royce, Ferarijima...
Nekom je prelazak iz komunizma u kapitalizam zaista ostvario snove , možda i više od toga.

Istine i laži

Bilo je to vrijeme u kojemu smo mi, rođeni nakon rata, proveli jedan dobar dio

svoga života.

Bilo je to vrijeme u kojemu nije bilo puno siromašnih, ali ni bogatih nije bilo

previše. Ljudi su živjeli mirno, skromno, skoro monotono. Zemlja je imala

jednog, doživotnog predsjednika, jednu partiju, pa prema tome, čak ni izbori

nisu bili posebno dinamični niti uzbudljivi. Za mene, kao dječaka, jedino što je

bilo interesantno, bile su gumene kuglice kojima se biralo članove skupštine,

općine, sreza , kotara , republike ili države. Njima smo se mi dječaci igrali, kao

špekulama ili gađali djevojčice iz razreda. U to vrijeme izbori su bili neka vrsta

svečanosti. Znalo se tko pobjeđuje, a gubitnika prektično nije niti bilo.

U naše vrijeme imali smo nezaposlenost daleko manju nego zemlje zapadne

Europe. Iako su mnogi zapravo besposleno provodili dane na radnom mjestu,

zijevajući, ili raduckajući prepričavali različite tračeve. Tad je mnogo ljudi

živjelo po pravilu: “ Ne mogu me tako malo platiti, koliko ja mogu malo raditi”. Na

taj način su dočekivali mirovinu, očuvani i zadovoljni.

O zdravstvenom osiguranju nitko nije trebao brinuti. O tome je brinula država.

Tu sveukupnu zdravstvenu zaštitu uživali su svi gradjani zajedničke države bez

izuzetka i bez obzira tko je više ili manje zarađivao. Također nije bilo potrebno

dodatno plaćati bolničko liječenje, pa su ljudi odlazili u bolnicu jedino s brigom,

da nije nešto loše ili da ne idu prebrzo kući.

Crkva nije bila zabranjena, ali je bila odvojena od države, tako da nismo morali

pored lokalnih političara slušati još i nebuloze koje bi izgovarali crkveni

velikodostojnici. Crkva je bila zabranjena samo za one, koji su željeli uz pomoć

članstva u partiji popraviti svoje mjesto na društvenoj hijerarhijskoj ljestvici. To

se kosilo s načelima društveno-političke podobnosti.

Zvanično se nije slavio Božić, ali djeca nisu bila zakinuta za Djeda Mraza i

paketiće. Naš Djed Mraz je dolazio za Novu godinu, koja je bila za nas najveći

praznik u godini, naravno, pored Prvog maja, Dana republike, Dana mladosti.

Škola je bila dostupna svakom djetetu. Čak i obavezna prvih osam razreda.

Školovanje je bilo besplatno, jedino su roditelji morali kupiti bilježnice i knjige.

Nije se rijetko desilo da dijete slabije stojećih roditelja zavrašava najviše škole..

U to su vrijeme čak i politički zatvorenici, kojih je u našem sistemu nažalost

bilo, završavali fakultete ili doktorate za vrijeme izdržavanja kazne. Naši zatvori

su se zvali Kazneno-popravne ustanove. Tu su oni koji su se ogriješili o zakone

sistema, morali „odležati“ svoje kazne i učiti kako se treba ponašati u skladu s

njim.

Milicije je bilo puno, kao i vojske, ali je zato sigurnost bila na visokom nivou, a

kriminal na najnižem.

Država se pobrinula da sportski klubovi, kojih nije bilo malo i sportaši uopće,

imaju mogućnost da se nesmetano bave svojim sportskim disciplinama, bez

straha da će zbog nedostatka financijskih sredstava morati prekinuti svoje

aktivnosti. Sportski klubovi imali su dovoljno sredstava da održavaju svoje

pogone. Stadioni i sportske dvorane bili su dobro posjećeni, jer ni ulaznice nisu

bile previsoke za radničku klasu koja je bila najbrojniji dio sportske publike.

Ljubiteljima kulturnih sadržaja bile su namijenjene mnoge kulturne ustanove

kao što su kazališta, opere, muzeji, galerije. Nijedna od tih kulturnih institucija

nije plivala u novcu, ali niti strahovala od zatvaranja zbog njegova nedostatka.

Kina su takodjer bila puna. Nerijetko se čekalo u redovima i tražila karta više

pa su i tapkaroši dolazili na svoje.

U to vrijeme glazbena scena vrvila je pjevačima i bendovima. Svaka republika

je imala barem jedan festival ”lakih” nota. Neke i više takvih festivala. TV je

redovito pratila te festivale, pa se i publika diljem bivše domovine upoznavala s

kajkavskim, slovenskim, dalmatinskim, hrvatskim, srpskim, bosansko-

hercegovačkim, crnogorskim, makedonskom stvaralaštvom na polju zabavne

glazbe. I mi smo, baš kao i oni vani na zapadu, imali svoje zvijezde. Jedino su

naše zvijezde bile puno siromašnije, ali zato puno omiljenije među našim

ljudima. Da ne bi zaostajali za svjetskim trendovima pobrinuli su se mladi rokeri.

Po uzoru na idole iz inozemstva i kod nas se razvila rock-scena. I među našom

omladinom taj vid glazbe imao svoju vjernu publiku. Iako većina tih grupa više

ne djeluje, njihova glazba još uvijek živi.

TV serije i filmovi, najčešće partizanski, bili su financirani od strane države.

Ponekad je bilo toliko novca da su mogle biti angažirane čak i najpopularnije

inernacionalne zvijezde.

U tim godinama, cvjetali su slikarstvo, književnost, arhitektura, brodogradnja,

teška industrija itd.

Ono što je u neku ruku doživljavalo stagnaciju, bilo je selo. Ljudi su počeli

odlaziti iz sela u grad, za boljim i lakšim životom.

U tom vremenu zajedničke države nismo znali, niti nas je zanimalo, tko je tko,

ili što je tko. U mom gradu, ili bolje rečeno u mojoj ulici, živjeli su složno Srbi,

Hrvati, Mađari, Rusini, Albanci, Bosanci. Slavili smo zajednički krsne slave,

Božiće, Uskrse, Bajrame. Razlikovali smo se jedino po tome, tko navija za koji

klub i tu nije bilo pardona.

U tom našem vremenu bilo je normalno da se žene Srbi sa Hrvaticama ili

Bosanci sa Slovenkama i obrnuto. Čak su se ženili i Albanci sa Srpkinjama i

Albanke sa Srbima, pa su se svadbe slavile i po sedam dana uz albansku i

srpsku muziku, što bi danas bilo potpuno nezamislivo.

Nacionalizam, koji je prije Drugoga svjetskog rata bio veoma prisutan, nestao je

i sakrio se negdje kao štakor u tami i čekao trenutak da izađe na svijetlo

dana.

Nismo ni slutili u kakvom vremenu živimo. Tek danas, poslije toliko godina

saznajem da je to bilo vrijeme laži.

Živjeli smo dakle, lažno, školovani smo lažno, odgajani smo lažno, radili smo

lažno, voljeli smo lažno….

Dok sam živio u onom vremenu sanjao sam o ovom novom, kao nekoj novoj,

većoj šansi. Vjerovao sam da će medijske slobode biti puno veće, da će moj

posao biti više na cijeni. Želio sam bolje zarađivati, imati veću slobodu mišljenja

i djelovanja, mogućnost napredovanja u karijeri. Što se mene osobno tiče,

mnogo od onoga što sam sanjao se i ostvarilo, ali u …inozemstvu.

U mojim bivšim domovinama konačno je došlo i to vrijeme istine. Nažalost kako

to obično biva, uvijek se do mira dolazi ratom. Zar se granica između dva

sistema uvijek mora iscrtavati krvlju? I ovo naše novo, istinsko započelo je

ratom istine protiv laži. Bez pobjednika, ali s većinom poraženih. Iako svi tvrde

da su pobjedili, nitko ne priznaje poraz.

I konačno, vrijeme istine pokazuje svoje stvarne oblike, politički šaroliko,

dinamično, pluralističko. Izbori postaju vrlo zanimljivi, kao

sportske utakmice ili još bolje, kao cirkuske predstave. Govori političara, njihove

izborne kampanje postaje toliko zanimljive da se čak i oni koji nisu nikad imali

neko mišljenje o politici smiju onome što političari pričaju. Obećavaju, prozivaju

protivnike, ulaguju se, agitiraju i to samo da bi se dodvorili biračima i dohvatili

se vlasti. A kad dođu na vlast, kako vladaju, svjedoci smo u ovom vremenu

istine. Naivni i dalje vjeruju da će biti bolje, oni drugi gunđaju, najčešće sebi u

bradu.

Korupcija je nešto najnormalnije u novom vremenu. Korupni su svi, od čistača

ulica, preko službenika, liječnika, novinara do političara i industrijalaca.

Korupne su i države u kojima živimo. Danas u vrijeme istine desile su se

najveće financijske afere. Nestale su milijarde eura na nekim bezimenim

otočjima, u nekim transakcijama, nekim malverzacijama. Ljudi koji su bili bliže

izvoru, obogatili su se preko noći. Nitko ni za što ne odgovara. Sudstvo je sporo

i korumpirano, čak su i neki sveučilišni profesori korumpirani.

Drugovi su postala gospoda.

Na vlast dolaze bivši kriminalci. Problemi se rješavaju eliminacijom

konkurenata na najbrutalniji način. Teško je razdvojiti one koji formalno vladaju

od onih koji vladaju iz sjene. Vladajuća klasa dobro se zaštitila specijalnim

jedinicama policije i vojske. Običan svijet ne mora izlaziti kasno, niti ići na

mjesta koja nisu sigurna. Nema država novaca da brine još i o malim ljudima. Njima se

savjetuje da si nabave oružje i da brinu sami o sebi.

Nacionalizam je sastavni dio ovog našeg istinitog vremena. Ukoliko nekoga ne

mrziš zbog toga što je druge nacije ili vjere, nisi normalan i nepoželjan si u

vlastitom narodu. Izdajnik. Toliko otvorene mržnje prema drugim narodima

nisam čuo od Hitlera i Musolinija na ovamo.

Pohlepa se smatra nečim plemenitim. To je vrlina kojom sposobni pojedinac

pretvara kamenje u zlato. Nagomilavanje bogatstva na račun sve većeg

siromaštva nije kažnjivo, nego čak i poželjno. Trebalo je stvoriti bogatu jezgru

od 200, 300 familija da bi i ostalima bilo bolje. Tako su nam tumačili.

Političari i crkva imaju zadatak da se ne zaborave zlodjela iz prošlog

bezbožničkog sistema. Crkve niču kao gljive poslije kiše. Nekada, u vrijeme laži,

bilo je sramota ići u crkvu, pogotovu medju gradskom omladinom. Slušanje

narodnjaka je bila još veća sramota. To su radili samo” seljaci”.

Danas se narodnjaci slušaju u koncertnim dvoranama, znaju se sve riječi

napamet. Tko još sluša klasiku, rock ili jazz. Marginalci. Ne ići u crkvu, ravno je

izdaji. Sprega nacije i religije obilježje je vremena istine. Ispituju se i traže

korijeni i porijekla. Traže se dodirne točke s ustaštvom ili četništvom. Samo oni

koji imaju u krvi takva zrnca su ljudi s pedigreom.

Danas se velikim grijehom smatra, ako je u vrijeme laži netko bio članom

komunističke partije. Ukoliko taj i danas, u vrijeme istine, zauzima bolje

položaje, a postoje i takvi, opravdava ga se time da je bio ucijenjen i da je

morao biti članom partije ako je želio preživjeti.

Danas u vrijeme istine, iskopavaju se jame s dokazima zločina koje su počinili oni iz

vremena mraka. Žrtve se ne broje nego procijenjuju na tisuće, stotine tisuća.

Onaj sistem je bio zloglasniji od nacističkog sistema za vrijeme Drugoga

svjetskog rata.

Manipulacije su sastavni dio naših života. Uvjeravaju nas da dolazi kravlje

ludilo, svinjska gripa, kokošja gripa, globalno zatopljenje, promjena klime,

ledeno doba, terorizam, opasnost od zagađivanja zraka. Medicina je u sprezi s

farmacijom, pa više ne znaš kome se trebaš obratiti, ako si bolestan. Ako si zdrav,

uvjerit će te da si bolestan. Ukoliko nemaš dodatna osiguranja, osuđen si tjednima i

mjesecima čekati na preglede, poneki put i predugo. Ti si samo broj. To što si još

usput i čovjek, što je danas rijedak slučaj, nitko ti nije kriv. Tvoj peh.

Pričaju o miru, a utrkuju se u naoružavanju. Podržavaju se porobljavanja

stranih zemalja. Zbog toga mi je zabavnije čitati povijest o bitkama u Aziji za

vrijeme Aleksandra Makedonskog, nego gledati kako NATO jedinice oslobadaju

Irak ili Afghanistan. Vladari su sami vodili svoje ratove i nisu skrivali ciljeve.

Ovo je vrijeme u kome dominira istina, pa tako moram i pisati.

U ovo vrijeme istine, dolazimo do spoznaje da novaca nema ni za što dovoljno,

bolje reći nema za sve dovoljno. Plaćamo visoke poreze, deru nam kožu ili nam

se to samo čini, zbog toga što je ovo vrijeme istine, pa je sve transparentno.

Iz fondova i budžeta dijeli se novac na kapaljku. U oskudici su i sport, i kultura,

i industrija i poljoprivreda. Izvoze se sirovine, uvozi se sve. Skoro ništa se ne

proizvodi, ali su trgovine, kojih ima po glavi stanovnika više nego glava, pune.

Ljudi odlaze u trgovine kao u galerije. Najčešće samo gledaju ono što je tamo

izloženo. Kupuju samo oni koji imaju novac na bacanje.

Propadaju firme, i male i velike. Propadaju sportski klubovi, gase se novinski

listovi. Onih koji ne rade sve je više. Industrija seli na istok. Siromaštvo na

zapad. Normalan radnik nema šanse s jednom plaćom preživjeti od prvog do prvog.

Nije lako kad svaki zaposleni mora raditi za vlasnika i još jednog nezaposlenog.

Radnika iscrpljuju, cijede i izrabljuju, pa ga na kraju odbace kao nekorisnu stvar.

Političari nam najavljuju da dolaze bolja vremena, ali ne kažu kada. Poručuju da

će kriza proći, ali da će se povećati i broj nezaposlenih. Paradoksalno.

Vrijeme istine je vrijeme menadžera, malih bogova koji žive kao

faraoni. Za razliku od pravih faraona oni ne grade piramide, ali prave

kule babilonske. Pogledajte samo novu arhitekturu po našim

gradovima. Najveće, najmoćnije, najluksuznije zgrade su one koje

pripadaju bankama, osiguravajućim društvima, naftnoj industriji itd.

Mramor, staklo i željezo.

U vrijeme istine sve postaje brzo, površno, komercijalno. Čista sintetika. Onaj tko

ne može uhvatiti korak, tko ne može pratiti taj tempo otpada, zauvjek.

Došlo je vrijeme sintetske glazbe, zvijezda koje na ulici nitko ne

prepoznaje, brze hrane, energetskih pića, bulevarskih trač- listova,

reklama. I ovo vrijeme je kao ta pića i hrana. Treba dosta popravljača

okusa da bi se to moglo progutati.

U upotrebu su se vratile neke stare riječi, skoro zaboravljene. Riječi

koje podsjećaju na vrijeme koje bi bilo bolje zaboraviti, ali i tuđice o

kojima smo samo slušali u filmovima kao što su stres, profit,

investicije, manipulacija, uzurpacija, transparentnost….

I danas, kad netko kaže kako je nama u vrijeme laži bilo gore, molio bih ga da

pročita knjige, novine ili pogleda tv-kasete, ukoliko su još sačuvane, pa neka

usporedi.

Ja nisam od onih koje muči nostalgija, koji pati za prošlim vremenima, ali ako

me pitaju u kom vremenu bih radije živio, sad kad sam upoznao i laž i istinu,

bez razmišljanja kažem :“ Ja bih se još malo patio u vremenu laži”