Bilo je to vrijeme u kojemu smo mi, rođeni nakon rata, proveli jedan dobar dio
svoga života.
Bilo je to vrijeme u kojemu nije bilo puno siromašnih, ali ni bogatih nije bilo
previše. Ljudi su živjeli mirno, skromno, skoro monotono. Zemlja je imala
jednog, doživotnog predsjednika, jednu partiju, pa prema tome, čak ni izbori
nisu bili posebno dinamični niti uzbudljivi. Za mene, kao dječaka, jedino što je
bilo interesantno, bile su gumene kuglice kojima se biralo članove skupštine,
općine, sreza , kotara , republike ili države. Njima smo se mi dječaci igrali, kao
špekulama ili gađali djevojčice iz razreda. U to vrijeme izbori su bili neka vrsta
svečanosti. Znalo se tko pobjeđuje, a gubitnika prektično nije niti bilo.
U naše vrijeme imali smo nezaposlenost daleko manju nego zemlje zapadne
Europe. Iako su mnogi zapravo besposleno provodili dane na radnom mjestu,
zijevajući, ili raduckajući prepričavali različite tračeve. Tad je mnogo ljudi
živjelo po pravilu: “ Ne mogu me tako malo platiti, koliko ja mogu malo raditi”. Na
taj način su dočekivali mirovinu, očuvani i zadovoljni.
O zdravstvenom osiguranju nitko nije trebao brinuti. O tome je brinula država.
Tu sveukupnu zdravstvenu zaštitu uživali su svi gradjani zajedničke države bez
izuzetka i bez obzira tko je više ili manje zarađivao. Također nije bilo potrebno
dodatno plaćati bolničko liječenje, pa su ljudi odlazili u bolnicu jedino s brigom,
da nije nešto loše ili da ne idu prebrzo kući.
Crkva nije bila zabranjena, ali je bila odvojena od države, tako da nismo morali
pored lokalnih političara slušati još i nebuloze koje bi izgovarali crkveni
velikodostojnici. Crkva je bila zabranjena samo za one, koji su željeli uz pomoć
članstva u partiji popraviti svoje mjesto na društvenoj hijerarhijskoj ljestvici. To
se kosilo s načelima društveno-političke podobnosti.
Zvanično se nije slavio Božić, ali djeca nisu bila zakinuta za Djeda Mraza i
paketiće. Naš Djed Mraz je dolazio za Novu godinu, koja je bila za nas najveći
praznik u godini, naravno, pored Prvog maja, Dana republike, Dana mladosti.
Škola je bila dostupna svakom djetetu. Čak i obavezna prvih osam razreda.
Školovanje je bilo besplatno, jedino su roditelji morali kupiti bilježnice i knjige.
Nije se rijetko desilo da dijete slabije stojećih roditelja zavrašava najviše škole..
U to su vrijeme čak i politički zatvorenici, kojih je u našem sistemu nažalost
bilo, završavali fakultete ili doktorate za vrijeme izdržavanja kazne. Naši zatvori
su se zvali Kazneno-popravne ustanove. Tu su oni koji su se ogriješili o zakone
sistema, morali „odležati“ svoje kazne i učiti kako se treba ponašati u skladu s
njim.
Milicije je bilo puno, kao i vojske, ali je zato sigurnost bila na visokom nivou, a
kriminal na najnižem.
Država se pobrinula da sportski klubovi, kojih nije bilo malo i sportaši uopće,
imaju mogućnost da se nesmetano bave svojim sportskim disciplinama, bez
straha da će zbog nedostatka financijskih sredstava morati prekinuti svoje
aktivnosti. Sportski klubovi imali su dovoljno sredstava da održavaju svoje
pogone. Stadioni i sportske dvorane bili su dobro posjećeni, jer ni ulaznice nisu
bile previsoke za radničku klasu koja je bila najbrojniji dio sportske publike.
Ljubiteljima kulturnih sadržaja bile su namijenjene mnoge kulturne ustanove
kao što su kazališta, opere, muzeji, galerije. Nijedna od tih kulturnih institucija
nije plivala u novcu, ali niti strahovala od zatvaranja zbog njegova nedostatka.
Kina su takodjer bila puna. Nerijetko se čekalo u redovima i tražila karta više
pa su i tapkaroši dolazili na svoje.
U to vrijeme glazbena scena vrvila je pjevačima i bendovima. Svaka republika
je imala barem jedan festival ”lakih” nota. Neke i više takvih festivala. TV je
redovito pratila te festivale, pa se i publika diljem bivše domovine upoznavala s
kajkavskim, slovenskim, dalmatinskim, hrvatskim, srpskim, bosansko-
hercegovačkim, crnogorskim, makedonskom stvaralaštvom na polju zabavne
glazbe. I mi smo, baš kao i oni vani na zapadu, imali svoje zvijezde. Jedino su
naše zvijezde bile puno siromašnije, ali zato puno omiljenije među našim
ljudima. Da ne bi zaostajali za svjetskim trendovima pobrinuli su se mladi rokeri.
Po uzoru na idole iz inozemstva i kod nas se razvila rock-scena. I među našom
omladinom taj vid glazbe imao svoju vjernu publiku. Iako većina tih grupa više
ne djeluje, njihova glazba još uvijek živi.
TV serije i filmovi, najčešće partizanski, bili su financirani od strane države.
Ponekad je bilo toliko novca da su mogle biti angažirane čak i najpopularnije
inernacionalne zvijezde.
U tim godinama, cvjetali su slikarstvo, književnost, arhitektura, brodogradnja,
teška industrija itd.
Ono što je u neku ruku doživljavalo stagnaciju, bilo je selo. Ljudi su počeli
odlaziti iz sela u grad, za boljim i lakšim životom.
U tom vremenu zajedničke države nismo znali, niti nas je zanimalo, tko je tko,
ili što je tko. U mom gradu, ili bolje rečeno u mojoj ulici, živjeli su složno Srbi,
Hrvati, Mađari, Rusini, Albanci, Bosanci. Slavili smo zajednički krsne slave,
Božiće, Uskrse, Bajrame. Razlikovali smo se jedino po tome, tko navija za koji
klub i tu nije bilo pardona.
U tom našem vremenu bilo je normalno da se žene Srbi sa Hrvaticama ili
Bosanci sa Slovenkama i obrnuto. Čak su se ženili i Albanci sa Srpkinjama i
Albanke sa Srbima, pa su se svadbe slavile i po sedam dana uz albansku i
srpsku muziku, što bi danas bilo potpuno nezamislivo.
Nacionalizam, koji je prije Drugoga svjetskog rata bio veoma prisutan, nestao je
i sakrio se negdje kao štakor u tami i čekao trenutak da izađe na svijetlo
dana.
Nismo ni slutili u kakvom vremenu živimo. Tek danas, poslije toliko godina
saznajem da je to bilo vrijeme laži.
Živjeli smo dakle, lažno, školovani smo lažno, odgajani smo lažno, radili smo
lažno, voljeli smo lažno….
Dok sam živio u onom vremenu sanjao sam o ovom novom, kao nekoj novoj,
većoj šansi. Vjerovao sam da će medijske slobode biti puno veće, da će moj
posao biti više na cijeni. Želio sam bolje zarađivati, imati veću slobodu mišljenja
i djelovanja, mogućnost napredovanja u karijeri. Što se mene osobno tiče,
mnogo od onoga što sam sanjao se i ostvarilo, ali u …inozemstvu.
U mojim bivšim domovinama konačno je došlo i to vrijeme istine. Nažalost kako
to obično biva, uvijek se do mira dolazi ratom. Zar se granica između dva
sistema uvijek mora iscrtavati krvlju? I ovo naše novo, istinsko započelo je
ratom istine protiv laži. Bez pobjednika, ali s većinom poraženih. Iako svi tvrde
da su pobjedili, nitko ne priznaje poraz.
I konačno, vrijeme istine pokazuje svoje stvarne oblike, politički šaroliko,
dinamično, pluralističko. Izbori postaju vrlo zanimljivi, kao
sportske utakmice ili još bolje, kao cirkuske predstave. Govori političara, njihove
izborne kampanje postaje toliko zanimljive da se čak i oni koji nisu nikad imali
neko mišljenje o politici smiju onome što političari pričaju. Obećavaju, prozivaju
protivnike, ulaguju se, agitiraju i to samo da bi se dodvorili biračima i dohvatili
se vlasti. A kad dođu na vlast, kako vladaju, svjedoci smo u ovom vremenu
istine. Naivni i dalje vjeruju da će biti bolje, oni drugi gunđaju, najčešće sebi u
bradu.
Korupcija je nešto najnormalnije u novom vremenu. Korupni su svi, od čistača
ulica, preko službenika, liječnika, novinara do političara i industrijalaca.
Korupne su i države u kojima živimo. Danas u vrijeme istine desile su se
najveće financijske afere. Nestale su milijarde eura na nekim bezimenim
otočjima, u nekim transakcijama, nekim malverzacijama. Ljudi koji su bili bliže
izvoru, obogatili su se preko noći. Nitko ni za što ne odgovara. Sudstvo je sporo
i korumpirano, čak su i neki sveučilišni profesori korumpirani.
Drugovi su postala gospoda.
Na vlast dolaze bivši kriminalci. Problemi se rješavaju eliminacijom
konkurenata na najbrutalniji način. Teško je razdvojiti one koji formalno vladaju
od onih koji vladaju iz sjene. Vladajuća klasa dobro se zaštitila specijalnim
jedinicama policije i vojske. Običan svijet ne mora izlaziti kasno, niti ići na
mjesta koja nisu sigurna. Nema država novaca da brine još i o malim ljudima. Njima se
savjetuje da si nabave oružje i da brinu sami o sebi.
Nacionalizam je sastavni dio ovog našeg istinitog vremena. Ukoliko nekoga ne
mrziš zbog toga što je druge nacije ili vjere, nisi normalan i nepoželjan si u
vlastitom narodu. Izdajnik. Toliko otvorene mržnje prema drugim narodima
nisam čuo od Hitlera i Musolinija na ovamo.
Pohlepa se smatra nečim plemenitim. To je vrlina kojom sposobni pojedinac
pretvara kamenje u zlato. Nagomilavanje bogatstva na račun sve većeg
siromaštva nije kažnjivo, nego čak i poželjno. Trebalo je stvoriti bogatu jezgru
od 200, 300 familija da bi i ostalima bilo bolje. Tako su nam tumačili.
Političari i crkva imaju zadatak da se ne zaborave zlodjela iz prošlog
bezbožničkog sistema. Crkve niču kao gljive poslije kiše. Nekada, u vrijeme laži,
bilo je sramota ići u crkvu, pogotovu medju gradskom omladinom. Slušanje
narodnjaka je bila još veća sramota. To su radili samo” seljaci”.
Danas se narodnjaci slušaju u koncertnim dvoranama, znaju se sve riječi
napamet. Tko još sluša klasiku, rock ili jazz. Marginalci. Ne ići u crkvu, ravno je
izdaji. Sprega nacije i religije obilježje je vremena istine. Ispituju se i traže
korijeni i porijekla. Traže se dodirne točke s ustaštvom ili četništvom. Samo oni
koji imaju u krvi takva zrnca su ljudi s pedigreom.
Danas se velikim grijehom smatra, ako je u vrijeme laži netko bio članom
komunističke partije. Ukoliko taj i danas, u vrijeme istine, zauzima bolje
položaje, a postoje i takvi, opravdava ga se time da je bio ucijenjen i da je
morao biti članom partije ako je želio preživjeti.
Danas u vrijeme istine, iskopavaju se jame s dokazima zločina koje su počinili oni iz
vremena mraka. Žrtve se ne broje nego procijenjuju na tisuće, stotine tisuća.
Onaj sistem je bio zloglasniji od nacističkog sistema za vrijeme Drugoga
svjetskog rata.
Manipulacije su sastavni dio naših života. Uvjeravaju nas da dolazi kravlje
ludilo, svinjska gripa, kokošja gripa, globalno zatopljenje, promjena klime,
ledeno doba, terorizam, opasnost od zagađivanja zraka. Medicina je u sprezi s
farmacijom, pa više ne znaš kome se trebaš obratiti, ako si bolestan. Ako si zdrav,
uvjerit će te da si bolestan. Ukoliko nemaš dodatna osiguranja, osuđen si tjednima i
mjesecima čekati na preglede, poneki put i predugo. Ti si samo broj. To što si još
usput i čovjek, što je danas rijedak slučaj, nitko ti nije kriv. Tvoj peh.
Pričaju o miru, a utrkuju se u naoružavanju. Podržavaju se porobljavanja
stranih zemalja. Zbog toga mi je zabavnije čitati povijest o bitkama u Aziji za
vrijeme Aleksandra Makedonskog, nego gledati kako NATO jedinice oslobadaju
Irak ili Afghanistan. Vladari su sami vodili svoje ratove i nisu skrivali ciljeve.
Ovo je vrijeme u kome dominira istina, pa tako moram i pisati.
U ovo vrijeme istine, dolazimo do spoznaje da novaca nema ni za što dovoljno,
bolje reći nema za sve dovoljno. Plaćamo visoke poreze, deru nam kožu ili nam
se to samo čini, zbog toga što je ovo vrijeme istine, pa je sve transparentno.
Iz fondova i budžeta dijeli se novac na kapaljku. U oskudici su i sport, i kultura,
i industrija i poljoprivreda. Izvoze se sirovine, uvozi se sve. Skoro ništa se ne
proizvodi, ali su trgovine, kojih ima po glavi stanovnika više nego glava, pune.
Ljudi odlaze u trgovine kao u galerije. Najčešće samo gledaju ono što je tamo
izloženo. Kupuju samo oni koji imaju novac na bacanje.
Propadaju firme, i male i velike. Propadaju sportski klubovi, gase se novinski
listovi. Onih koji ne rade sve je više. Industrija seli na istok. Siromaštvo na
zapad. Normalan radnik nema šanse s jednom plaćom preživjeti od prvog do prvog.
Nije lako kad svaki zaposleni mora raditi za vlasnika i još jednog nezaposlenog.
Radnika iscrpljuju, cijede i izrabljuju, pa ga na kraju odbace kao nekorisnu stvar.
Političari nam najavljuju da dolaze bolja vremena, ali ne kažu kada. Poručuju da
će kriza proći, ali da će se povećati i broj nezaposlenih. Paradoksalno.
Vrijeme istine je vrijeme menadžera, malih bogova koji žive kao
faraoni. Za razliku od pravih faraona oni ne grade piramide, ali prave
kule babilonske. Pogledajte samo novu arhitekturu po našim
gradovima. Najveće, najmoćnije, najluksuznije zgrade su one koje
pripadaju bankama, osiguravajućim društvima, naftnoj industriji itd.
Mramor, staklo i željezo.
U vrijeme istine sve postaje brzo, površno, komercijalno. Čista sintetika. Onaj tko
ne može uhvatiti korak, tko ne može pratiti taj tempo otpada, zauvjek.
Došlo je vrijeme sintetske glazbe, zvijezda koje na ulici nitko ne
prepoznaje, brze hrane, energetskih pića, bulevarskih trač- listova,
reklama. I ovo vrijeme je kao ta pića i hrana. Treba dosta popravljača
okusa da bi se to moglo progutati.
U upotrebu su se vratile neke stare riječi, skoro zaboravljene. Riječi
koje podsjećaju na vrijeme koje bi bilo bolje zaboraviti, ali i tuđice o
kojima smo samo slušali u filmovima kao što su stres, profit,
investicije, manipulacija, uzurpacija, transparentnost….
I danas, kad netko kaže kako je nama u vrijeme laži bilo gore, molio bih ga da
pročita knjige, novine ili pogleda tv-kasete, ukoliko su još sačuvane, pa neka
usporedi.
Ja nisam od onih koje muči nostalgija, koji pati za prošlim vremenima, ali ako
me pitaju u kom vremenu bih radije živio, sad kad sam upoznao i laž i istinu,
bez razmišljanja kažem :“ Ja bih se još malo patio u vremenu laži”
