Bliži se kraj juna ili lipnja, meseca koji ove 2010 godine ima pomalo neuravnotežene skove i padove temperature.
Poslije vala hladnoća koje su izjednačile ljeto na sjevernoj polulopti i zimu na južnoj došle su konačno temperature po kojima čovijek dobije volju da prošeta, izloži tijelo suncu ili naprosto u hladu popije hladno pivo. Moja supruga i ja iskoristili smo prekrasan dan za posjetu Sloveniji tj. Bledu. Na ulasku u Sloveniju vidjeli smo kako velikim slovima piše: „Slovenija, oaza mira“. Lijep slogan koji čovjeku poveća očekivanja. I stvarno Bled je prekrasno turističko mjesto, već pomalo zahvaćeno valom komercijalnog turizma. Hrana je kao i svugdje polugotova pa se već poslije petnasetak minuta puši iz tanjura. Pivo je još uvijek jako dobro, sunce toplo, a grad krcat turistima. Cijene? O njima bolje da ne govorim. Pitam se kako normalni Slovenac vezuje kraj s krajem. Teško. Reče mi jedna recepcionerka. Nekada je bilo bolje dok je bila Jugoslavija. Nije bilo toliko razlike u plaćama i toliko nesigurnosti kad je posao u pitanju. Ipak , moja supruga i ja nismo sitničari pa jedemo što nas volja, a kad plaćamo obavezno zaokružim račun. Otići na Bled i ne pojesti kremšnite je isto kao otići u Rim i ne vidjeti papu. Dakle na našem stolu su bile obavezne rezine i produžena crna. Terasa u debelom hladu, ispred nas pogled na Bledsko jezero s bijelim jedrilicama, plavo nebo i iz zvučnika ugodna muzika, domaća .
Pored samog restorana prolazi cesta po kojoj se kreću automobili. Kad prođe neki auto to se toliko ni nečuje pa ni ne smeta previše, ali kad projuri Kavasaki, Honda ili BMW motor pa još doda gas da svi vide ergelu konja na dva kotača pod guzicom, tad od oaze mira ostaje samo mrtvo slovo na reklami. Dok kometiramo, zaglušujuću buku motora po cesti se vuče skoro lijeno jedna lađa na kotačima. Bentley cabriolet. Moram priznati da takve automobile ne viđam ni u Austriji. Kako uvijek , ne znam zbog čega, pogledam tablice, tako sam i sada bacio pogled ka donjem dijelu prekrasne crne limuzine.
Vidim švicarske su. Iz Ženeve.
„Evo švicarskih buržuja“, rekoh ženi. Auto je zaista nečujno klizio po bledskom kolniku. U autu primjetih čovjeka na zadnjem sjedalu koji raširio kartu dajući valjda šoferu uputstva gdje treba voziti. Zar nema „navi“? O.K. vjerojatno je to kalsični tip pa voli da izgleda autentično a ne hytech. Pored njega djevojka ili malo veća djevojčica, to mi je bilo teško procijeniti jer je imala velike sunčane naočale. Do njih još jednio dijete, ali bez naočala . Ono što je privuklo moju pažnju bio je vozač. U prvi mah sam i pomislio da svaki vlasnik takvog vozila ima svog vozača. Ali ovaj vozač je je izgledao drugačije. Prepozano sam ga, iako ga nikad prije nisam vidio. Uzdignute brade , ili bolje rečeno nosa koji para oblake, crne zalizane kose koja se prema krajevima pomalo frčkala , i pomalo bijelo prošaranim zulufima. Iako je imao držanje profesionalnog vozača, ipak sam bio siguran da on to više nije. Bio je to glavom i bradom „naš“ Luka Rajić. Čovjek koji spada u Švicarskoj u top 1000 po bogatstvu s tendencijim proboja ka vrhu topliste. Čovjek koji je od šofera postao milioner i ostvario svoj „ američki san“ u Hrvatskoj. Sad polako osvaja i Švicarsku i tko zna gdje će mu biti kraj. Pa tko onda kaže da i Hrvati nemaju svoje junake koji su svoje snove pretvorili u stvarnost, a da nisu morali zbog toga otići u Ameriku. Luka je imao svog ujaka Frenkija koji je iz Amerike donio silno bogarstvo i njemu kao i još jednom dijelu „ obitelji“ omogućio da se danas mogu voziti u Bentleyima, Rolls Royce, Ferarijima...
Nekom je prelazak iz komunizma u kapitalizam zaista ostvario snove , možda i više od toga.
