Zimsko veče. Išao sam na poštu poslati karikature u jedan dnevni list koji je u rubrici „Pisma čitalaca“ povremeno objavljivao karikature karikaturista amatera. Imao sam tada šesnaest godina i po glavi su mi se vrzmali snovi o tome kako ću jednog dana i ja imati karikaturu u novinama. Uporno sam crtao karikature poznatih nogometaša i slao ih u listove i magazine širom Jugoslavije, ali na moju žalost, bez uspjeha. Idući prema pošti, usput sam na kiosku kupio magazin za mlade „Čik“, koji je isto tako povremeno objavljivao karikature, ali već afirmiranih karikaturista. U hodu sam ga pokušao prelistati, ali se već smračilo pa sam sačekao da dođem u poštu. Red na šalteru bio je podugačak, kao da su baš svi čekali trenutak da dođu kad i ja. Ipak to me ovoga puta nije smetalo. Vrijeme sam iskoristio da prelistam novine. Negdje oko sredine lista pogled mi pade na karikature Davorina Popovića i mislim...Žarka Dančua. Kad sam bolje pogledao vidio sam da su cijele dvije stranice, tj. duplerica, bile posvećene karikaturi. Bilo je još nekoliko fotografija i tekst o mladom karikaturisti Igoru Brešanu. On je, koliko se sjećam, dobio neku nagradu za karikaturu koju je taj list za mlade raspisao pa je bio gost na svečanoj dodjeli. Na fotografijama su zabilježeni trenuci uručenja nagrade. Gutao sam tekst i divio se mladom karikaturisti za koga su rekli da je nova karikaturistička zvijezda na karikaturističkom nebu. Čak sam mu u tom tenutku pomalo i zavidio. Da sam barem ja na njegovom mjestu, pomislio sam. Nije lako kad si negdje na početku, goriš od nestrpljenja, a nekoga samo godinu dana starijega proglašavaju zvijezdom. Ipak nisam dozvolio da se ljubomora razvije. Bio je to trenutak koji me je motivirao da radim još vrijednije. Duboko sam vjerovao da ću jednog dana i ja pronaći svoj put. Nekoliko godina kasnije kad su se moje karikature redovito pojavljivale u novinama uz karikature Igora Brešana, Marija Viškovića, Nenad Miličevića Lije, Miodraga Vladetića, da nabrojim samo neke iz moje generacije, znao sam da sam na dobrom putu i radovao njihovim karikaturama kao i svojima. Postidio sam se što sam, samo na trenurak ,osjetio ljubomoru prema nekome od mojih kolega. Kasnije sam se upoznao i sprijateljio sa Igorom Brešanom, pjevačem, karikaturistom i novinarom, jednom riječju ljudinom iz Spita. I danas kad slučajno naletim na njegovu karikaturu, sjetim se one večeri iz sremskomitrovačke pošte kad sam još kao klinac tapkao u mraku i kad su mi njegove dvije karikature bile kao male sijalice koje su mi pokazale pravac u kome trebam ići.
