Dušan Petričić, kolega koga izuzetno cijenim, ali s kojim sam, osim jednog malog "okršaja", imao premalo prilika za druženje i ozbiljniju razmjenu misljenja...

Dušan Petričić je kao karikasturista uzor mnogim svojim mlađim kolegama. Čitava plejada karikaturista  pokušala je oponašati svog idola. Moji uzori su bili  karikaturisti portretisti...Stip i Paja prije svih...Tada na početku kad sam s mukom krčio svoj put prema karikaturističkim vrhovima, Dušan Petričić je sjedio na Olimpu jugoslavenske karikature. Tip karikature, koji je on radio, nije mi bio interesantan, osim portreta. Od kad sam počeo cratati zaljubio sam se u ljudsko lice, pa mi je bilo zanimljivo gledati kako razni karikaturisti promatraju ljudski lik. Dok je cijeli Beograd, a i šire, brujao o Petričiću kao velikom talentu, ja  sam bio pomalo nezainteresiran za njegov rad. Tek kad sam počeo slati karikature na Pjer, veliki jugoslavenski natječaj za karikaturu, počeo sam zapažati i druge karikaturiste, pa i Dušana. Imali smo prilike i da se srećemo, ali su to bili neobavezni površni susreti, bez dubljih razgovora. Ipak, jednom prilikom imali smo manju diskusiju oko toga koja karikatura se u inozemstvu više cijeni, portretna, kako sam mislio ja, ili karikatura sitacije, kako je tvrdio Dušan Petričić. Svatko je stvari promatrao iz svoga ugla. Ja, koji nikada u inozemstvu nisam bio, i on, koji je već objavljivao karikature  i po nekim svjerskim listovima. Taj mali „duel“ završio je mirno i svatko od nas se povukao na svoju stranu i razgovore sa drugim kolegama. Ipak, sad kad smo i on i ja okusili miris inozemstva, često se vračam na onu večer u Beogradu. Zahvaljujući internetu partim, koliko mogu, ono što Dušan radi, da li on prati moj rad ne bih mogao reći, ali uviđam da smo i on i ja imali pravo , ali i bili u krivu. U nekim zemljama su obije discipline i portretna i karikatura situacije popularne. To su dvije različite discipline...jedna je više novinaska , druga više umjetnička. Ipak, popularnija od ova dva tipa karikature je poliička karikatura. Još davne 1989 godine, pri jednom susretu sa engleskim karikatiristom svjetskog glasa Clive Collinsom u Zagrebu, čuo sam i ovo mišljenje: „Politički karikaturisti u Engleskoj su često članovi Donjeg doma Parlamenta, a karikaturisti poput mene, koji crtaju humor, su tek marginalci koji popunjavaju rupe u novinama...“ Možda ni ovo mišljenje, baš kao ni mišljenja Dušana Petričića, a ni moje, nisu relavantni i ne važe za sve zemlje sijeta. Važno je da katikatura, kao jedinstvena disciplina, bez obzira na podvrste, ima svoju publiku i nalazi put do srca čitatelja i gledatelja, a time i poštovatelja ove grane umjetnosti.