Kad se pomjesaju klasika, rum i kokakola s ljubavlju...

Deveta simfonija

Nisam te pitao

voliš li Beethovena.

Nije mi palo na pamet

sviđa li ti se klasika...

Meni to nije važno,

nadam se da shvaćaš,

ja je obožavam

kao i tebe...

Doveo sam te u svoj stan,

vani  sunce

još umara dan,

gradom su se rastežu sjene

a ja sam razdragan

jer si pored mene.

Nova ploča

„I like Beethoven“

vrti se na tridest tri obrtaja

na mome gramofonu...

Na nahtkaslu pored kreveta

čaša Coca Cole s rumom

i tvoja nagost

u mojoj polumračnoj sobi;

i krv u žilama što šiklja;

i Beethovenova deveta...

Bože opija li to

ljubav ili glazba,

da li je kriva Coca Cola

sjedinjena s rumom,

što naša tjela

spojena kao srasla

plutaju potocima znoja...

Neka ne završi oda radosti

dok traje i posljednje zrnce

naše mladosti,

ljubavi moja...

Čutim te

Rekao bih ti stihom

ono što o tebi čutim,

ali ni roman

ne bi bio dovoljan

da ti ispričam

sve svoje osjećaje,

pa šutim.

Šutnjom se

ponekad

još više kaže.

Riječi izgovorene

nemaju toliku moć

kao one odšućene...

Slutim

da i ti tako misliš,

pa šutjeći

tebe u svojoj šutnji

čutim...