Paradajz

     Hmmm, kad dođe sezona paradajza, čini mi se kao da je to najljepše doba u godini. Možda se netko neće samnom složiti, ali paradajz je zasta rajska biljka. Valjda ga zato u hrvatskom jeziku i zovu rajčica.

     Moja veza s paradjzom datira od najranijeg djetinjstva. Kao šestogodišnjak, jeo sam neoprano grožđe koje je moja mama jednog jutra donijela sa pijace, zajedno s povrćem i voćm koji nisu uspijevali u našoj bašti. Bila je jesen i u Sremu je bilo svega u izobilju. Ja sam voće volio od malih nogu. Imali smo veliki vočnjak, koji je moj otac morao prodati, u kome je dominirala velika trešnja, pa petrovače i kasne jabuke  zvane tanjirače, o šljivama ne trebam ni trošiti riječi...Ali tamanio sam ja sa istom strašću i lubenice i grožđe. I to grožđe me je skoro došlo glave. Naravno nije krivo grožđe. Možda je više kriv onaj koji ga je prskao i ja koji sam ga skrivečki halapljivo zobao, dok je moja mama  krečila kuću, ne stigavši ga izvaditi iz torbe i oprati.

     Dakle, da ne duljim. To poslijepodne mi je pozlilo. Temperatura je skočila do četrdeset stupnjeva. Bolovu u cijelom probavnom traktu postali su nesnosni, počelo je povraćanje i proljev...Moji roditelji su me hitno odveli u bolnicu. Sjećam se kao kroz maglu, ipak se dosta toga zaboravilo, što zbog godina koje su od tada prošle, što zbog situacije u kojoj sam se tamo nalazio,da su me kupali u ledenoj vodi...Po pričanju moje mame visio  sam na tankoj niti  života. Čak je i glavni liječnik zabrinuto vrtio glavom govoreći da ću preživjeti samo ukoliko bude sreće i mojoj mami preporučio da moli ukoliko je religiozna...

     Kriza je trajala još dva dana, a oporavak u bolnici sedam tjedana. Bilo je to zapravo sedam tjedana dosade na odjelu za zarazne bolesti sremskomitrovačke bolnice. Kad sam konačno počeo jesti, htio sam jesti sve, a imao sam na izbor tek dva jela. Ili griz na mljeku, ili paradajzovu juhu s flekicama. I ja sam odabrao ovo drugo. Doručka i ručka se se ni ne sjećam, ali vjerujem da su bili posni i dosadni kao i dani koje sam provodio prevrčući se po bolesničkoj postelji okružen samo starijim muškarcima, jer tada nije postojalo dječje odjeljenje za tu vrstu bolesti...Dakle, svake večeri, dobijao sam paradajzovu juhu, crvenu kao krv s bijelom tjesteninom. Svake večeri isto i nije mi smetalo. Što sam više jeo, osjećao sam se sve bolje. Tablete koje sam redovito dobijao, bacao sam u košaru za smeće i  jeo samo juhu. Kad sam poslije toliko vremena polazio kući na zadnjem pregledu, liječnik je u čudu konstatirao da sam u potpunosti izliječen. Ja sam s ponosom otkrio da sam jeo samo paradajzovu juhu, a on je ozbiljno zaključio, nemajući valjda drugog načina,  da je možda paradajz zaslužan za moje ozdravljenje.

      Kasnije kad sam došao kući bio sam najveseliji kad bi mama skuhala juhu od paradjza. Postao sam toliki poklonik paradajza da sam ga uzimao kao lijek. Svaki poslije preležane upale grla ili gripe, a toga mi u djetinjstvu nije manjkalo, kad sam poželio paradajzovu juhu, moja mama je znala da sam ozdravio...

       To mi je i danas omiljeno jelo. Ustvari  volim ja sva jela u koja se dodaje paradajz. Recimo, slatki kupus s paradjazom u svim oblicima, bilo kao slata, varivo ili prilog... Umak od paradajza s kuhanim mesom i mrkvom, persinom i pire krumpirom, kad na to pomislim odmah mi krene voda na usta, pa punjana paprika, pa čufte...A mozarella s pradajzom, maslinama i maslonovim uljem, to bih čini mi se mogao jesti svakoga dana...

Paradjz je moja omiljena biljka, koju sam jeo preko cijele godine, ljeti u sirovom stanju, a zimi samo kuhan...

A danas je uz pomoć kemije, komecijalna poljoprivreda  učinila da se i paradajz uzgaja cijele godine, želeći veljda da on postane svevremenska biljka, što nije ni nomalno ni moralno. Od zdrave crvene rajčice nastaje paklena bomba punu otrova i pesticida...samo da bi se na njemu zaradilo...