Na badnjak mog djetinjstva


Cijela moja familija i po očevoj i po majčinoj liniji bila je jako religiozna. Išlo se u crkvu, molilo prije svakog jela i prije spavanja. Postilo se i poštivalo sve što se po crkvenim zakonima trebalo poštivati. Slavili su se sveci i nedjeljom se nikada nije radilo. U našoj kući se nije psovalo boga.
To vrijeme ostalo mi je ponajviše u sjećanju po slavljenju Božića.
Božić mog djetinjstva bio je miris naranđi, oraha, vina, svijeća, vanilije, slame, krizbana, karabita i šibica. Te mirise osjetim još i sada uvijek kad se sjetim djetinjstva.
U mom kraju za Božić se puca. I to žestoko. Za ljude, gdje sad živim, to je nešto potpuno strano, neprimjereno vremenu i običaju.
Kod nas se nije slavila tiha noć, kako to predviđa crkva, nego se cijeli dan na Badnjak pucalo, već od prvih jutarnjih sati. Decembar je za mene, siromašnog dječaka sa periferije maloga grada bio posebno uzbudljiv i svečan.Pored zimskih radosti, snijega, sanjkanja, grudanja ili klizanja po ledu obližnjih bara, Božić je bio najvažniji dan.
Bio sam klinac i karabit potreban za pucanje nisam mogao baš lako nabaviti, ali bih se uvijek nekako snašao. Jednom mi ga je donio šogor iz fabrike, drugi put dao stariji komšija, treći put sam se mijenjao s drugovima koji su ga imali dovoljno. Davao bih klikere ili sličice nogometaša za karabit. Bila je to uvijek dobra trampa. Veći problem su bile šibice. Njih je pred Božić bilo je najteže kupiti. Ne znam zbog čega. Da li su ih baš tada svi kupovali, ili se manje proizvodilo, nije bitno, ulavnom bio je veliki problema kupi više od jedne kutije šibica. A jedna kutija je bila kao ni jedna, potrošiš je dok kažeš piksla.
Ali kad se nešto jako želi ništa nije nemoguće postići. Čučao bih ispred kisoka ili kavane gdje su se prodavale cigarete i šibice i vrijebao „žrtvu“ koja bi mi kupila nekoliko kutija šibica. I to se u pravilu uvijek isplatilo. Poneki put sam puno ranije kupio čitav paketić šibica i čuvao ih ispod kreveta.
Za pucanje sam koristio male kutije od emajl-farbi koje bi farbari odbacili.
One koje su imale tragove farbe najprije bih dobro očistio i provjerio da li se poklopac dobro zatva. Što se teže zatvarao bilo je bolje. Ni taj neophodni rekvizit nije bilo lako naći. Previše je bilo interesenata, a kutija onim manjih nikad dovoljno.
Kad sam nabavio sav potreban materijal mogao sam montirati svoju malu eksplozivnu napravu. Na dnu kutije probušio bih čavlom malu rupicu i poklopac vezao jednom tankom elastičnom žicom s kutijom da mi ne odleti prilikom pucanja. Kanap nije bio dovoljno siguran, pa bih ga uzimao samo u krajnjoj nuždi, jer ni žicu nije uvijek bilo lako naći. Stavio bih u kutiji komadić karabita, pljunuo na njega, prstom začepio rupicu i poklopio poklopcem. Malo bih sačekao da se kutija napuni plinom i prineo plamen šibice. Već slijedećeg trenutka bi odjeknula eksplozija koja je meni činila zadovoljstvo, a susjedima tjerala psovke na usne i podizala kosu na glavi. A ja bih uživao i pucao, pucao, pucao dok mi ne nestane šibica ili karbita. Da bih izbjegao kletve i psovke komšija odlazio sam na okolne livade koje su ble odmah iza moje kuće i pucao do mile volje.
Za Božić najčešće nisam išao u školu. Neki put sam bio“ prehlađen“ ili me „boljala glava“ ili sam „dobio iznenada temperaturu". S opravdanjem za izostanak nikad nisam imo problema. Ja nisam bio jedino dijete u razredu koja je slavilo Božić, ali sam bio jedini koji je redovito na taj dan izostajao sa nastave.
Učiteljica je najvjerojatnije znala da sam slavio Božić, ali to nikad nije pokazivala. Poneki put me samo pitala, onako pred svima, da li se osjećam bolje. Moji drugovi, koji su znali zbog čega nisam bio u školi, samo bi sagnuli glavu i ispod klupe se smijuljili.
Zbog mojih "prazničnih aktivnosti", na Badnjak skoro da i nisam bio u kući. Moji roditelji su nabavljali sve potrebno za praznik. Već početkom decembra moja mama je posadila pčenicu u tanjur s vodom i u sredinu stavila čašica okrenuta naopako. Svako jutra zaljevala bi zrna pšenice iz kojih bi počelo klijati mlado žito. Bilo je užitak gledati kako svakim danom mala zelena „trava“ u prozoru raste. Na Badnjak bi mama porezala vrhove zelene pšenice i povezala ih trobojnicom. U sredunu bi stavila čašu s vodom i uljem i mali žižak. I kandilo se danima nije gasilo.
Kao i svugdje i kod nas su se pravili različiti kolači. Gledao sam kako izpod maminih vještih ruku nastaju kiflice, vanili krancle, kuglice, šapice ,oblatne, mađarica i slično. Sjedio bih pored nje i čeka da obližem činije u kojima se pravila različita slatka fila. Iako smo bili siromašni, za Božić je uvijek bilo svega u izobilju. Otac je brinuo o krizbanu i slami. Kod nas nije bilo kao danas jelki i borova svake veličine već samo mala zelena drvca s bodljikavim grančicama koja smo jednostavno zvali krizban.
U kući je uvijek bilo toplo iako su tada u decembru zime bile puno hladnije nego danas. U kasne popodnevne sate, kad bi se počela spuštati tama započelo bi kićenje krizbana i unosila bi se slama koju je otac najčešće donosio od svoga brata. Krizban se ukrašava šećernim bombonama koje su bile obložene staniolom srebrnih i zlatnih tonova. Tada se nija moglo sanjati o kuglicama. Tu i tamo bi na krizbanu visila poneka jabuka ili sviječica. Ali je na vrhu bio mali stakleni špic koji se čuvao kao oči u glavi. Slama bi bila svuda po podu u kuhinji koja je bila i naš dnevni boravak. Malo slame se stavljalo i ispod snježno bijelog stoljnjaka kojim je za tu priliku moja mama prekrivala stol. Na stolu je stajao božićni kruh ukrašen orasima i jabukama i svjeća bez koje bi Božić bilo nemoguće zamisliti. Svjeća se palila prije svakog objeda i gasila se s nekoliko kapi crnog vina nakon objeda. Većera je bila pravi mali ritual. Počinjala je s paradajz-čorbom koja se kuhala s glavom i repom od šarana. Kasnije bi se jeo šaran pečen zajedno s rižom na tepsiji. Nakon večere pjevale bi se božićne pjesme. Nije bilo poklona kao danas. Jedino bi otac uzeo šaku oraha i bacao po kutovima sobe, a mi djeca bi ih tražili uz vrisku i smijeh valjajući se po friškoj mirisnoj slami.
Iza večere bi dolazili „Betlemaši“ i izvodili svoj mali program pjevajući božične pjesme i recitirajući. Dok bi oni pjavali mi dajeca smo gledali štalicu u kojoj je svijetlo baterije, koju bi "Betlemaši" ukljičili pri ulasku u kuću, obasajavalo prizor Isusova rođenja. Male izrezbarene figurice Isusa i njegovih roditelja, pastira sa ovcama, kravom i magarcem i tri kralja izgledali su tako bajkovito. Na kraju njihovog ovog programa pojavljivao se crni vrag. Dolazio je u sobu lupajući vilama i zveckajući lancima i snažnim glasom prijetio i plašio sve oko sebe. Tražio je da mu daju kobacice i kolače i sve trpao u torbu koju je nosio preko ramena. Mi djeca smo ga gledali širom otvorenih očiju ali smo se skrivali iza roditelja da ne vidimo to strašno stvorenje s rogovima. Bili smo uplašeni ali i sigurni da nam se ništa loše ne može desiti. Kad si dijete nigdje nisi sigurniji nego u rukama oca ili majke.
Kad bi se stišalo i to uzbuđenje najčešće bi polegali po slami i slušali oca kako priča o proslavi Božioća kad je on bio mali.

Iako su mi svi Badnjaci bili lijepi, jedan mi je ipak ostao posebno urezan u sjećanje. Te godine, kad sam išao u treći razred osnovne škole, na sam Barnjak unosili smo ugalj u školi. Bio sam izuzetno vrijedan i želio što prije završiti posao jer je učiteljica obećala da možemo ići kući čim unesemo sav ugalj. Zvog toga sam u svojim nejakim rukama nosio poveće komade. One velike koje nisam mogao nositi sam gurao zajedno s drugim dječacima. Gurajući jedan takav komad niz stepenice u podrum ugalj mi je prignječio palac pa sam završio u školskom dispanzeru. Nije me toliko jako bolio zgnječeni prst, koliko spoznaja da neću moći pucati za Badnjak.
A baš te godine sam lakše nego obično došao i do karabita i do šibica. Dok sam sjedio čekajući da mi liječnik previje prst razrađivao sam novu strategiju kako pucati a ne koristiti palac? Mislio sam, mislio i smislio. Držat ću kutiju ispod miške, srednjim prstom lijeve ruke začepiti rupicu a onom zdravom desnom rukom paliti šibice. I pored toga što sam se uplašio da će mi propasti Božić i ovaj puta sam se napucao do mile volje.